NAGRADA “ZVJEZDANA LADIKA” ZA NAJBOLJI DRAMSKO PEDAGOŠKI RAD DAVORU DOKLEJI

Uvodna riječ

Tijekom trajanja festivalskog programa imali smo prilike pogledati niz predstava koje međusobno odudaraju stilski, tematski i žanrovski. Teško je, utoliko, podvući zajedničku poveznicu između predstava, kako u stilskom i dramaturškom, tako i u pedagoškom pristupu radu; što ukazuje na širok dijapazon interesa koje gaje djeca i mladi, te spremnost voditelja i voditeljica dramskih skupina na raznovrsnost u pedagoškim pristupima. Pogledane predstave ukazuju i na spremnost polaznika_ica, te njihovih voditelja_ica, da se suoče jednako s kanonskim djelima (U iščekivanju Godota) i autorskim projektima, a u oba slučaja, vidljiva su inovativna rješenja na probleme raznovrsnih predložaka, te kreativan pristup u rješenju neminovnih problema pozornice i scenskih promjena. Iako su stilske poveznice među predstavama sasvim različite, od pedagoških karakteristika projekata predstave ipak povezuje učestalo razigran i pedantno izrađen mizanscen, dramaturška konzistentnost, te angažman i posvećenost izvođača. Ta rješenja u pojedinim predstavama (primjerice, Čarobnjak iz Oza, Zadar) pronalaze se u metonimijskom principu pars pro toto, a u drugim, produkcijski sveobuhvatnijim predstavama (Petar Pan, Hvar) – gdje nagomilana scenografija, brze izmjene i mnoštvo režijskih postupaka obogaćuju scenu, iz čega proizlazi dinamičnost predstave. Valjalo bi izdvojiti i to da se, u scenografskom smislu, velik broj predstava odvija u bezličnom, tamnom, svevremenskom prostoru, pa tako možemo reći da je pristup vizualnom identitetu mnogih – minimalistički. Unutar takve estetike karakteristično se ističu raznobojni i maštovito ukrašeni kostimi, a katkad su i oni, poput svoje tamne pozadine, utopljeni u svevremenskom tamnom kontekstu; te onda glumačka igra preuzima dominantnu notu predstave, pa kroz koreografiju (Puls) ili kroz situacijske dijaloške scene (Rođenje adolescenta) gradi dinamiku. Većina predstava slijedi dijaloški, odnosno, konverzacijsko uvjetovan scenoslijed, a narativna linija predstava češće prati jednu liniju radnje (Pouka kćerima, Bjelovar), a rjeđe gradi dramaturgiju iz kolaža odvojenih scena (Teatar Tirena, Trema & Pinkleci, Rođenje adolescenta). Samo u jednom slučaju, dramaturgija predstave je pošla od premise slikovitog scenskog dispozitiva i riječima neartikuliranog jezika, te je gradila narativ na temelju kolaža koreografiranih slika; a riječ je o predstavi Puls, teatra Playdrama. Učestalo u predstavama zvukove stvaraju izvođači na sceni.

Iako se sve predstave odlikuju inovativnim i intrigantnim scenskim rješenjima, valjalo bi nam izdvojiti tri predstave koje se ističu na temelju nekoliko parametara. Prvi parametar tiče se suigre na pozornici, te smo ocjenjivali točnost odnosa, situacijsku dinamiku, ali i glumačku igru prema publici. Za ovaj parametar krucijalno je bilo odrediti glumačko proživljavanje događaja i emocija na pozornici, te njihovu posvećenost i angažman u vidu razrješenja odnosa. Drugi parametar tiče se režijske i dramaturške konzistentnosti; te smo ocjenjivali zaokruženost predstava u kontekstu režijskih rješenja, ali tražili smo balansiran odnos između režijskih zadataka i glumačkih angažmana. Tako se odabrane predstave ističu svojim koordiniranim scenskim izričajem, dinamičnim promjenama, glumačkom suigrom, te preciznošću režijskih rješenja. Iako su se, naime, neke predstave odlikovale mnogostrukim režijskim rješenjima, inovacijama u formi i različitim tehničkim sredstvima kojima su tumačile pojedine teme; njihova mana katkad se nalazila u neuvjerljivosti glumačkih izvedbi, koja je pak proizlazila iz nemogućnosti obnašanja svih režijskih i dramaturških zadataka. S time u vidu, treći parametar ticao se odabira teme i polazišnog materijala, te smo ocjenjivali važnost tematskog okvira za izvođače, odnosno, način na koji isti materijal tumače.

Tri izdvojene predstave su; Djeca Raja, nagrađena kao najbolja predstava u cjelini; Napuštena kuća, nagrađena nagradom za kolektivnu igru; te Rođenje adolescenta, nagrađena za najbolji pedagoški rad, a nagrada je dodijeljena voditelju Davoru Dokleji. Ocjenjivali smo, u kontekstu gore navedenih parametara, adekvatnost teme za izvođače – te smo prosudili da je neminovno važno odabrati temu koja se direktno tiče izvođača, koja korespondira s njim, jer iz toga proizlazi i uvjerljivost scenske igre, te vjerodostojnost izvedbe. To, dakako, ne znači da osuđujemo teme koje su ‘daleko’ od izvođačkog svjetonazora, jer se i u takvim, kanonskim, djelima izvođač može pronaći, te ih angažirano izvesti. Tri izdvojene predstave kombiniraju u sebi navedene parametre. Dakle, ne možemo prosuđivati o režijskim rješenjima mimo glumačkih izvedbi, odnosno, mimo izvođačke svjesnosti o sceni, spremnosti na improvizaciju, te krucijalno, mimo proživljavanja emocija likova koje tumače i razumijevanja dramskih situacija. Svjesnost o sceni i proživljavanje grade na uvjerljivosti, pa tako utječu na gledatelja i dotiču ga; te mu omogućavaju pogled u jedan svijet iza četvrtog zida. U suprotnom slučaju tekstualni okvir i zamršena sintaksa sputavaju izvođačku interpretaciju i zatomljuju željeni efekt scene. Osvještavaju gledatelja o vlastitom gledateljskom iskustvu, ali ne u onom brehtijanskom smislu, već u kontekstu osvještavanja artificijelnosti predstave kao takve. Osnovna pitanja koja si svaki gledatelj mora postaviti, bio on kritičar, entuzijast ili član žirija, su: Zašto ja gledam predstavu koju gledam? Kako ona korespondira sa mnom? I na koji način me predstava dotiče? Na ponajbolje predstave obično taj odgovor dobijemo vrlo brzo, no o istom razmišljamo još dugo vremena.

Rođenje adolescenta – Dramski studio Dada, Kazališna družina Pinklec

NAGRADA ZA NAJBOLJI DRAMSKO PEDAGOŠKI RAD „ZVJEZDANA LADIKA“ dodjeljuje se voditelju Davoru Dokleji

Predstava Rođenje adolescenta (režija Davor Dokleja) bazira svoju dramaturgiju na izmjeni opisivačkog i situacijskog stila izričaja, ne bi li na taj način preslikala na pozornicu, u formi kolaža, scene iz zbirke kratkih priča; gradeći tako slojevitu priču o odrastanju djece i mladih kako u društvu, tako i u samoći. Predstava se, utoliko, ne boji težine tema kojima se bavi, te na duhovit i upečatljiv, dorastao, način pristupa ponegdje delikatnoj tematici.

Dva su tipa kazališnog diskursa koja se kombiniraju kroz izmjene scena. Naizmjence glumci prepričavaju radnju i ulaze u situacijsku radnju, na čemu se ogledava svestranost glumačke postave da se suoči s nekoliko različitih vrsta scenskog izričaja. Iz izvanjskog, opisivačkog, disociranog rakursa, glumci vrlo brzo i lako ulaze u situacijsko proživljavanja pojedinih emocija, što značajno utječe na dinamiku izvedbe. Te promjene dva različita stila izričaja vrlo su dinamične i dodaju na vrijednosti glumačke ekspresije, a ujedno održavaju gledateljev fokus. Pripovjedni, odnosno, opisivački stil izričaja daje izvođačima odmak od radnje, te oni tada ulaze u privatni oblik diskursa, kojeg tumače vrlo točno, organski i bez suvišnih dijelova. Taj odmak, kao stilizacijski motiv, vrlo lijepo funkcionira u predstavi.

Interesantan je također i aspekt probijanja četvrtog zida, gdje glumci odmah od početka predstave komuniciraju sa svojim voditeljem, moleći ga da pojača glazbu na zvučnicima. Taj motiv probijanja zida duhovit je odmak od tradicionalno fokusiranog dramskog narativa; te daje okvir kolažu narativno nepovezanih dramskih situacija. Probijanje četvrtog zida kasnije se pretapa u glumačku suigru s publikom, kad glumci_ice silaze s pozornice i sjedaju kraj pojedinih gledatelja, te im recitiraju stihove dirljivih songova.

Ovu igru na publiku glumci_ice obnašaju vrlo točno, hrabro, te bez ikakvih susprezanja što ukazuje na snagu cjelokupne dramske skupine, te njenu mogućnost da se prilagodi mnoštvu različitih scenskih izričaja.

Što se scenskog dispozitiva tiče; on je također minimalistički. Tek nekoliko stolaca na sceni i sitne scenske rekvizite, sačinjavaju glavninu scenografije, a njenim prerazmještajem glumci grade scenske promjene. Glumci i glumice kroz vrlo točnu gestikulaciju, proživljavanje i emocionalnu prisutnost u scenama stvaraju upravo željeni dojam u gledatelju.

Minimalistička rješenja omogućavaju prostor brze igre i dinamičnih promjena na sceni, opet s druge strane ostavljajući prostor gledatelju za imaginaciju i ispunjen doživljaj predstave.