FESTIVAL DJEČIJE UMJETNOSTI FEDU, SARAJEVO
Stručni žiri u sastavu Emina Minka Muftić, predsjednica i članice Elma Alić-Šobot i Indira Kučuk-Sorguč priznanje su dodijelili na svečanoj završnoj večeri festivala, a producent festivala Fahrudin Kučuk je izjavio:
„Za nevjerovatnu energiju i zajedništvo na sceni, priznanje za kolektivnu igru ide Kazališnoj družini Pinklec iz Čakovca! Vi ste srce teatra!“
Ove riječi za naš ansambl predstavljaju veliko priznanje zajedničkom radu, predanosti i kazališnom stvaralaštvu za djecu i mlade.
Zahvaljujemo organizatorima Festivala dječije umjetnosti FEDU na gostoprimstvu, podršci i ukazanom priznanju. Posebno nas raduje što je naš rad ponovno prepoznat na međunarodnoj festivalskoj sceni.
Također, čestitamo svim dobitnicima nagrada i svim sudionicima festivala.
Iz Sarajeva se vraćamo ispunjeni lijepim dojmovima, novim iskustvima i dodatnim stvaralačkim poticajem. Pred nama su novi projekti i pripreme za premijeru koja nas očekuje već ovoga mjeseca.
NAGRADA ZA NAJBOLJI DRAMSKO PEDAGOŠKI RAD „ZVJEZDANA LADIKA“ dodjeljuje se voditelju Davoru Dokleji
Stručni žiri u sastavu Iva Srnec Hamer, Mihovil Rismondo i Andrea Mladinić
Izvadak iz obrazloženja:
Tri izdvojene predstave su; Djeca Raja (Dramski studio „Ivana Jelić“ HNK Šibenik), nagrađena kao najbolja predstava u cjelini; Napuštena kuća (Učilište ZeKaeM-a „Zvjezdana Ladika“), nagrađena nagradom za kolektivnu igru; te Rođenje adolescenta (Dramski studio DadaKD Pinklec), nagrađena za najbolji pedagoški rad, a nagrada je dodijeljena voditelju Davoru Dokleji. Ocjenjivali smo adekvatnost teme za izvođače – te smo prosudili da je neminovno važno odabrati temu koja se direktno tiče izvođača, koja korespondira s njim, jer iz toga proizlazi i uvjerljivost scenske igre, te vjerodostojnost izvedbe. To, dakako, ne znači da osuđujemo teme koje su ‘daleko’ od izvođačkog svjetonazora, jer se i u takvim, kanonskim, djelima izvođač može pronaći, te ih angažirano izvesti. Tri izdvojene predstave kombiniraju u sebi navedene parametre. Dakle, ne možemo prosuđivati o režijskim rješenjima mimo glumačkih izvedbi, odnosno, mimo izvođačke svjesnosti o sceni, spremnosti na improvizaciju, te krucijalno, mimo proživljavanja emocija likova koje tumače i razumijevanja dramskih situacija. Svjesnost o sceni i proživljavanje grade na uvjerljivosti, pa tako utječu na gledatelja i dotiču ga; te mu omogućavaju pogled u jedan svijet iza četvrtog zida. U suprotnom slučaju tekstualni okvir i zamršena sintaksa sputavaju izvođačku interpretaciju i zatomljuju željeni efekt scene. Osvještavaju gledatelja o vlastitom gledateljskom iskustvu, ali ne u onom brehtijanskom smislu, već u kontekstu osvještavanja artificijelnosti predstave kao takve. Osnovna pitanja koja si svaki gledatelj mora postaviti, bio on kritičar, entuzijast ili član žirija, su: Zašto ja gledam predstavu koju gledam? Kako ona korespondira sa mnom? I na koji način me predstava dotiče? Na ponajbolje predstave obično taj odgovor dobijemo vrlo brzo, no o istom razmišljamo još dugo vremena.
Rođenje adolescenta – Dramski studio Dada, Kazališna družina Pinklec
Predstava Rođenje adolescenta (režija Davor Dokleja) bazira svoju dramaturgiju na izmjeni opisivačkog i situacijskog stila izričaja, ne bi li na taj način preslikala na pozornicu, u formi kolaža, scene iz zbirke kratkih priča; gradeći tako slojevitu priču o odrastanju djece i mladih kako u društvu, tako i u samoći. Predstava se, utoliko, ne boji težine tema kojima se bavi, te na duhovit i upečatljiv, dorastao, način pristupa ponegdje delikatnoj tematici.
Dva su tipa kazališnog diskursa koja se kombiniraju kroz izmjene scena. Naizmjence glumci prepričavaju radnju i ulaze u situacijsku radnju, na čemu se ogledava svestranost glumačke postave da se suoči s nekoliko različitih vrsta scenskog izričaja. Iz izvanjskog, opisivačkog, disociranog rakursa, glumci vrlo brzo i lako ulaze u situacijsko proživljavanja pojedinih emocija, što značajno utječe na dinamiku izvedbe. Te promjene dva različita stila izričaja vrlo su dinamične i dodaju na vrijednosti glumačke ekspresije, a ujedno održavaju gledateljev fokus. Pripovjedni, odnosno, opisivački stil izričaja daje izvođačima odmak od radnje, te oni tada ulaze u privatni oblik diskursa, kojeg tumače vrlo točno, organski i bez suvišnih dijelova. Taj odmak, kao stilizacijski motiv, vrlo lijepo funkcionira u predstavi.
Interesantan je također i aspekt probijanja četvrtog zida, gdje glumci odmah od početka predstave komuniciraju sa svojim voditeljem, moleći ga da pojača glazbu na zvučnicima. Taj motiv probijanja zida duhovit je odmak od tradicionalno fokusiranog dramskog narativa; te daje okvir kolažu narativno nepovezanih dramskih situacija. Probijanje četvrtog zida kasnije se pretapa u glumačku suigru s publikom, kad glumci_ice silaze s pozornice i sjedaju kraj pojedinih gledatelja, te im recitiraju stihove dirljivih songova.
Ovu igru na publiku glumci_ice obnašaju vrlo točno, hrabro, te bez ikakvih susprezanja što ukazuje na snagu cjelokupne dramske skupine, te njenu mogućnost da se prilagodi mnoštvu različitih scenskih izričaja.
Što se scenskog dispozitiva tiče; on je također minimalistički. Tek nekoliko stolaca na sceni i sitne scenske rekvizite, sačinjavaju glavninu scenografije, a njenim prerazmještajem glumci grade scenske promjene. Glumci i glumice kroz vrlo točnu gestikulaciju, proživljavanje i emocionalnu prisutnost u scenama stvaraju upravo željeni dojam u gledatelju.
Minimalistička rješenja omogućavaju prostor brze igre i dinamičnih promjena na sceni, opet s druge strane ostavljajući prostor gledatelju za imaginaciju i ispunjen doživljaj predstave.
